Dan 5. (24.7.2013.).

Most na Soči - Gorica - Trst - Izola

U 6h nas budi brundanje motokultivatora pored naših šatora. Vlasnik livade na kojoj smo postavili kamp došao je da pre odlaska na posao pokosi livadu. Pakujemo se i u 7 krećemo nazad ka Mostu na Soči.

U samom centru pronalazimo minijaturnu kafanu koja se doslovce nalazi u dnevnoj sobi vlasnika-kelnera. Zbog potpuno kućne atmosfere, koje smo se boravkom u šatorima malo zaželeli, u kafani ostajemo duže nego što smo planirali.

Krećemo putem ka Idriji, koji već nakon 2km napuštamo prešavši preko reke Idrijice.

Vozimo uskom, mirnom cestom, koja se kroz šumu za 12,5km penje sa 185mnv na 650mnv. Put podseća na uspone ka nekim od lokalnih izletišta u Srbiji radnim danima. Gusta šuma nas zaklanja od sunca koje prži, sve oko nas prekriveno je mahovinom, a deluje gotovo nemoguće da na tako lepom putu nema nikoga osim nas.

Današnji cilj je Predjamski grad. Po izlasku na prevoj nailazimo na izvor vode. Koristimo priliku da se tu pozabavimo, sinoć, silom prilika zapostavljenom higijenom. Peremo sebe i jedan od 2 kompleta biciklističke odeće koje naizmenično nosimo.

Nekoliko kilometara dalje kraj puta nailazimo na klupe, idealno mesto za doručak.  U nastavku vožnje pred nama je nizbrdica i širok, pust put.

Zaustavljam se kako bih slikao ostatak ekipe koja krstari razbaškarena po putu i tada, pogledavši GPS, shvatam da smo upravo prošli kroz Cepovan. To je mesto u kome je trebalo da se odvojimo od glavnog puta i da krenemo uzbrdo umesto nizbrdo. Ostatak družine je već odmakao, ne uspevam da ih dozovem niti stignem sve dok se 4-5km dalje ne zaustave kako bi me sačekali. Prvo nailazim na Ivu kome iznosim problem, treba se vratiti oko 5km uzbrdo i popeti se barem 200m putem kojim smo malopre prošli. Pita me kuda vodi put na kome se nalazimo, a kuda put kojim je trebalo da idemo. Objašnjavam mu da ako nastavimo putem kojim smo krenuli, uskoro stižemo do mora, a planiranim putem noćimo pored srednjevekovnog grada u steni, a onda sutradan uveče stižemo vrlo blizu mora. Gleda me sa nevericom i doziva ostatak ekipe. Pita ih da li su pre za to da se sjurimo nizbrdo i popodne budemo na moru ili da se pentramo uzbrdo kako bi večeras stigli do grada u steni. Tu potpuno gubim kontrolu nad situacijom i u 12:20 nakon 12km konstantnog, blagog spusta stižemo u Grgar. Grgar je mestašce nadomak Gorice. Vrućina je velika, predhodnih dana vozili smo na daleko prijatnijim temperaturama. Koristimo priliku da se okrepimo sokovima i radlerima ispred lokalne prodavnice i ubrzo nastavljamo dalje. Nakon svega 2km vožnje u dolini pred nama se pojavljuje prvi veliki grad još od Kranja.

U Goricu ulazimo preko mosta sa koga se pruža pogled na Soču i najveći kameni, železnički most na svetu, Solkanski most.

Vozimo kroz  Goricu sa namerom da se dokopamo nekakvog centra. Ja gledam u navigaciju, a ostatak ekipe se čudi kako to da je ovde dvokratno radno vreme. Samouvereno objašnjavam kako je to zbog blizine Italije. Sledi pitanje zašto imena svih ulica počinju sa Via, a odmah za njim, šta karabinjerski auti traže u Sloveniji.

Tada postajemo svesni da smo nehotice prešli u Italiju.

Šteta je ne iskoristiti priliku, tako da u pešačkoj zoni sedamo u baštu teatra Verdi gde uživamo uz kafu i pivo.  Nakon odmora nastavljamo dalje ka moru, a uskoro postajemo svesni da je sledeći veći grad pred nama Trst.

Iz kilometra u kilometar simptomi primorja postaju sve uočljiviji. Planinsku vegetaciju je u potpunosti zamenila mediteranska vegetacija, arhitektura se takođe u potpunosti promenila, pa i sam vazduh lagano dobija poznati morski miris.

Oko 15h, 22km od kada smo krenuli iz Gorice, konačno se iza krivine ukazalo more. 

Nakon tradicionalnog slikanja na mestu gde smo prvi put na turi ugledali more vozimo ka Trstu magistralom duž obale. Desna traka puta je pretvorena u parking, a neprekidna kolona vozila parkiranih iznad plaže prostire se dužinom od 15km, sve do samog Trsta.

Gužva od koje smo se predhodnih dana potpuno odvikli.  Ulezeći u Trst tražimo alternativni put kako bi se udaljili od saobraćaja.

Ne razmišljajući previše skrećemo među stare, napuštene zgrade i pratimo biciklističku stazu. Staza nas vodi kroz staru, već dugo van upotrebe tršćansku luku.

Pre gotovo 150 godina ovo mesto je steklo status slobodne luke i funkcionisala je potpuno nezavisno od grada. Arhitektura zgrada i skladišta govori u prilog tome koliko je luka uspešno funkcionisala početkom 20. veka. Prostire se na preko 650 hektara. 

Napuštena je decenijama, tek u tragovima obnovljena, više podseća na filmske kulise. Kao i mnogo puta pre toga da smo na putovanje krenuli ma kojim drugim  prevoznim sredstvom, nikakva slučajnost nas ne bi odvela na ovo mesto, koje je definitivno od čitavog Trsta na nas ostavilo najjači utisak.

Krstarimo biciklima razgledajući centar grada. Teško je povezati ovaj grad sa švercerskim rajem od pre 25 godina.

Jedina prodavnica koju uspevamo da pronađemo u blizini centra je prodavnica prepuna vina i delikatesa u kojoj iskopasmo nekoliko sokova i čips, te tako opskrbljeni odlazimo do obale.

Oko 18h napuštamo centar Trsta, krećemo ka Sloveniji.  Tradicija nam ni ovog puta nije dozvolila da izbegnemo izlazak biciklima na autoput. To se desilo predhodno u Rumuniji i u Poljskoj. Ovog puta, pokušavajući da se izvučemo iz lučkog dela grada, nismo ni primetili kada smo se našli na autoputu koji se u vidu nadvožnjaka prostire iznad grada. Za većinu nas ovo je bilo najjezivije iskustvo na ovoj turi. Sale je pak nervozne sirene vozača automobila i kamiona protumačio kako pozdravljanje, pa je mašući i šaljući poljubce pozdravljao svirače. Deonicu autoputa (dugu 3,5km) do prvog isključenja prešli smo vozeći i preko 50km/h, sve vreme se moleći da nas policija ne primeti. Ova akcija je krunisana  200m dugačkim tunelom kroz koji autoput pre nešeg isključenja prolazi. Vozimo još 14km kako bi se vratili u Sloveniju. Putem koji se tek povremeno udaljava od mora u 19:30h stižemo do Kopera. Tu se snabdevamo namirnicama u prvom supermarketu na koji naiđemo. Nastavljamo ka Izoli, gde na samom ulazu u grad nalazimo kamp na obali i u 21h dobijamo mesto na kome možemo postaviti šatore. Kamp "Jadranka" se većinom sastoji od privatnih bungalova, te je mesta za pridošlice malo. Naša  2 šatora zauzimaju manje od ma kog vozila, pa nas smeštaju u centru lavirinta oivičenog kamp kućicama koje nisu pomerane decenijama i ništa novijih bungalova. Na drugoj polovini placa već se nalazi nečiji mali šator.  Iz šatora, dok se mi raspremamo, izlazi besni "tinejdžer" u tridesetim godinama. Nesrećan je što će mu neko poremetiti mir, ali nemoćan da išta po tom pitanju učini. Nakon što smo postavili šatore odlazimo na kupanje. U mraku, sa obale, iza horiznta vidimo odsjaj svetala Venecije. U baru našeg kampa ispijamo pivo i odlazimo na spavanje.  Tako smo tog petog dana završili 72km jugo-istočno  od cilja. 

prešli smo 127km

i napravili 1071m vertikalnog uspona

 

preuzmite gpx trek log za peti dan